Dva dana glavni kazahstanski grad bio je domaćin međunarodnog foruma, koji ga je ove godine uspio prometnuti u strateško investicijsko čvorište i mjesto iznimno bitnih geopolitičkih rasprava. Globalni igrači bistrili su vanjsku i sigurnosnu politiku, baveći se istovremeno i energetskom tranzicijom, klimatskim promjenama i održivim razvojem. Daleko od učenih panela i klimatiziranih kuloara futurističkog kongresnog centra, Astana je živjela svoju lipanjsku svakodnevicu, na više od 35 stupnjeva Celzijevih.
Za došljake koji su na proputovanju najnaprednijom zemljom središnje Azije teško podnošljivo. Za one, pak, koji su se aklimatizirali na izazove kazahstanske stepe – sve po starom…
Grad u staklu i čeliku
“Ljeto je ovdje ugodno, suho, temperature se kreću između 30 i 35 celzijevaca. Nakon dolaska u Astanu klima je zapravo bila jedini pravi izazov. Srećom, riječ je o dobro organiziranom gradu, pa se zimi u drugoj najhladnijoj prijestolnici na svijetu nitko ne smrzava. Nema problema sa strujom ili grijanjem.
Ali ne možete s djecom izaći u park i igrati se na -35 ili -10, na vjetru. Dosta vremena zimi stoga provodimo u šoping centrima, gdje postoje igraonice za djecu. U Astani stalno puše vjetar, nemamo toliko problema s vlagom”, reći će direktor ovdašnjeg Sheratona Mislav Mikašek, koji je u Kazahstan doselio 2017., u godini održavanja EXPO-a.
Prvo je radio na obali Kaspijskog mora, u gradu Aktau, također kao direktor hotela. U Astanu je stigao 2021. U pravo vrijeme kada je posao u pitanju, kaže. Novi dio grada izgrađen je 2001., kako bi privukao investitore. Trenutačno Astana broji milijun i pol stanovnika. Vlasti su odavno najavile – kada dosegne brojku od tri i pol milijuna, nove stanovnike više neće primati. Kako je krenulo, to bi se moglo dogoditi već za koju godinu.
“U redu je da su zadržali nukleus grada, da nisu sve srušili i pretvorili isključivo u čelik i staklo. Stari dio grada oduvijek je bio više stambenog karaktera. Ljudi radije žive u tim svojevrsnim društvenim ćelijama jer osjećaju veću bliskost i toplinu. U novom dijelu grada tek sada se šire stambene četvrti. Prvo se ulagalo u velike infrastrukturne objekte, u ministarstva, sveučilišta, banke…
Trenutačno cijena kvadrata novogradnje u centru iznosi između 1.700 i 2.000 eura. Većina onoga što se gradi već je prodana. Financijski sustav je postavljen tako da ljudi mogu lako do kredita, rast plaća jamči da će ih moći otplatiti.
Nije nebitno, država pri kupnji stana kreditira mnogočlane obitelji ili pomaže tek vjenčane parove izgradnjom socijalnih stanova”, napominje Mikašek i dodaje kako Astana prolazi kroz kontroliranu urbanizaciju i doseljavanje velikog broja ljudi iz drugih dijelova zemlje, i zbog dobrih obrazovnih mogućnosti, ali i šansi za pronalazak posla, osobito u uslužnim djelatnostima, administraciji, IT sektoru, financijama…
“Prosječna dob stanovnika Kazahstana je 30,7 godina. Trećina stanovništva Kazahstana su djeca. A sve te nadolazeće generacije trebat će negdje živjeti. Kazahstansko selo odumire, nastaju veliki gradovi. Za nekoliko godina nastat će još jedna Astana, koju sada zajednički grade trojica investitora, Hindus, Englez i Arapin.
Kvaliteta gradnje ovdje je inače veliki problem, sve se gradi prema standardu iz 1948. Osnovni je problem nedostatak ventilacije u stanovima. 2014. je ukinut i nadzor kvalitete gradnje, kao i nadzor pri preuzimanju izgrađenog objekta”, objašnjava veteran malobrojne hrvatske zajednice u Astani, poslovnjak Nikola Habdija.
Ruska provincija
U Astanu je došao kada je bila, podvlači, provincijski ruski grad sa svega 2 posto etničkih Kazahstanaca i nešto malo više od pola milijuna stanovnika. Živi ovdje 16 godina, oženjen je za Kazahstankinju. Poliglot koji govori šest jezika, bez lažne skromnosti poručuje – mogu podučavati kuhare, konobare i barmene, sve sam to i sam radio.
“Krenuo sam kao kuhar u kultnoj zagrebačkoj Espanadi. Nakon dobivanja nagrade za najboljeg europskog kuhara vinuo sam se u gastonomske visine. Mreža poznanstava i u visokoj njemačkoj politici omogućila mi je kasnije odlazak u Njemačku. Kada je tamo izbila ekonomska kriza, otišao sam u Rusiju, gdje sam radio godinama.
Plaća vrhunskog kuhara tada je bila strašno visoka, budući da su Rusi razumjeli da oni sami ne znaju ništa o kvalitetnoj gastronomiji. Prije dolaska u Kazahstan otvarao sam u Rusiji i dva restorana, u vrijednosti do dva milijuna eura. A onda je došlo vrijeme za pokret. Jer posao šefa kuhinje, uz takvu plaću, ne radiš do mirovine.
Tadašnji hrvatski predsjednik Mesić, koji je bio blizak s prvim kazahstanskim predsjednikom Nazarbajevim, na jednoj prezentaciji pozvao je hrvatske poslovnjake da krenu put Kazahstana, na tržište koje je bilo gladno svega. Budući da sam i ranije planirao doći ovdje, a radio sam u neposrednom susjedstvu, u sibirskom gradu Tomsku, u kojemu su svi govorili da se Astana budi i da svi kreću ovamo, i ja sam prelomio i odlučio se na dolazak. Čim sam stigao, vidio sam da nema restorana u kojemu bih mogao zarađivati onoliko koliko vrijedim na tržištu.
To je slučaj i danas. Radim posao šefa kuhinje i dalje, ali nisam toliko u kuhinji, što je uobičajena stvar. Moj je osnovni posao smišljanje koncepta tj. projekta. Od crteža do posljednjeg tanjura i vilice u restoranu. Sve što je moguće nabavljam u Hrvatskoj. Dopremio sam u Astanu posljednje setove pribora Korduna, koji više ne postoji.
Dok je bilo moguće, termička oprema bila je iz Končara. Sada je nabavljam u Češkoj. Inače, uglavnom preko Njuškala u Hrvatskoj sam kupovao nove i rabljene aparate za kavu koje sam servisirao kod nas, dopremao ih ovdje i onda prodavao u Kazahstanu. Ali s obzirom na to da je predbroj Kazahstana isti kao i onaj Rusije, netko pametan u Hrvatskoj sada je blokirao tu mogućnost”, pojašnjava Habdija, naglašavajući da je cijena servisiranog aparata za kavu u Astani triput veća nego u Hrvatskoj novog.
“Kao i drugdje u svijetu, i u Kazahstanu su prisutne velike socijalne razlike. Srednjeg sloja praktički i nema. Ili si milijarder ili praktički jedva preživljavaš. Oligarha ima jako puno, prvenstveno zbog industrije nafte i plina, eksploatacije uranijuma i rijetkih metala. Ima strašno puno korupcije”, daje presjek društvenog okvira rođeni Križevčanin, potvrđujući ekonomske analize prema kojima prosječna kazahstanska obitelj gotovo sve svoje prihode troši na hranu, režije i otplatu kredita.
Raste životni standard
“U prosjeku su u cijelom Kazahstanu plaće 800-950 eura pa naviše. U posljednjih nekoliko godina životni standard raste. Znam koliko mi podižemo plaće u našem sektoru – od 10 posto naviše, kako bismo s kvalitetnom radnom snagom ostali konkurentni na tržištu. U osnovnim poslovima, poput rada na recepciji, koji podrazumijeva određeno obrazovanje, može se zaraditi između 500 i 700 eura. Iskusne sobarice imaju plaću od 500 eura naviše. Rade tijekom cijele godine, uz korištenje slobodnih dana i godišnjega odmora”, dodaje Mislav Mikašek.
“I do 60 posto zarade domaćinstava odlazi na hranu, koja je strašno skupa. Problem je i taj što nema skladišta, pa hrana koja stigne na police trgovina i nije najkvalitetnija. Kilogram mesa stoji oko 6 eura. Ali pri prodaji nema razlikovanja mesa kao kod nas, kada birate kotlete, vratinu, file itd. U trgovinama uglavnom prodaju govedinu. Ali njihovi bikovi teže oko 200 kilograma žive vage kada idu na klanje, pa sami zaključite kakva je kvaliteta tog mesa. Kvalitetan uvozni goveđi file sada stoji 13 eura, prije šest godina koštao je 4”, nabraja Habdija.
Večeru za dvoje u pristojnom restoranu u Astani platit ćete oko 20 dolara. Kao adut tradicionalne kazahstanske kuhinje često će vam konobari ponuditi narezak od kuhanog konjskog mesa, bešbarmak. Uzgoj konja za proizvodnju konjetine kod mnogih Zapadnjaka na prvu izaziva negodovanje…
“Konjetina na tanjuru dio je ovdašnje tradicije i kulture. Živio sam u mnogo zemalja i naučio da ono što možda nije prihvatljivo u jednoj zemlji jest u drugoj. Konjsko meso je u Kazahstanu dio i visoke kuhinje. Najjači doživljaj koji za ovdašnjim stolom možete doživjeti jest služenje konjskog mesa, nutricionistički inače jako zdravog. Proizvodnja konjetine je strogo kontrolirana, konji se ne ubijaju bilo gdje i bilo kako. Postoje proizvođači s licencijom. Imaju prave sorte konja za takav uzgoj, sve je isto kao u slučaju farmi ovaca ili svinja kod nas.
Mala porcija bešbarmaka u restoranu može stajati 4-5 eura, a pladanj za četiri osobe na elitnijem mjestu oko 70 eura. U Kazahstanu je razvijena i proizvodnja domaće govedine, koja je dobre kvalitete. I mi je koristimo u našoj kuhinji. Cijena takve govedine u Europi bila bi znatno viša. Proizvode i prilično kvalitetno vino. Uspješno su uzgojili sorte slične rizlingu na sušem jugu zemlje.
Riječ je o lokalnim brendovima poput Arbe. Takvo bi vas vino u Europi stajalo i do 35 eura, ovdje ga u trgovini možete kupiti za 15-17 eura. Kada sam došao u Kazahstan, cijena hrane u odnosu na Hrvatsku bila je inače iznimno niža. I zbog rata u Ukrajini sada se taj raspon sve više smanjuje. Cijena je uvjetovana i kamenitom pustinjom na zapadu zemlje, gdje nema toliko vode. Ratarstvo u određenim dijelovima zemlje nije stoga još razvijeno. Kazahstan dosta hrane uvozi.
Ali govedina i vino dobri su primjeri investiranja u uzgoj i proizvodnju, što posljedično ima i niže cijene tih proizvoda”, zaključuje Mikašek, napominjući da država ne nameće porez na uvoz hrane, ali da prostorna veličina Kazahstana i njezin dolazak iz udaljenih destinacija otežava logistici i automatski podiže cijene.
Litra benzina 3,5 kune
U Astani kvalitetan espresso u prosjeku stoji 2 eura, u boljim hotelima tri. Za domaću pivu u pubu ćete platiti oko tri eura, u ekskluzivnijim hotelima oko pet…
“Litra benzina košta malo manje od pola eura, zato i imaju tako dobar vozni park. Na cesti ima puno Lexusa, ali nije zanemariv ni broj starih sovjetskih Lada. Astana dosta ovisi o automobilskom prijevozu. Tijekom ovakvih zima nitko ne želi čekati vani na autobusnoj stanici, svi žele imati automobil.
Na zapadu zemlje koriste puno više plin, ondje je čak jeftiniji od benzina”, nastavlja dijeliti svoje doživljaje kazahstanske zbilje Mikašek, uz napomenu da su od oko 10 milijuna radno aktivnih stanovnika Kazahstanaca 60 posto njih vlasnici stambene nekretnine (oko trećina tih nekretnina ipak je starija više od pola stoljeća).
“Kazahstanska srednja klasa bez problema, uz podizanje kredita u banci, može platiti kvadrat stana 1.200 eura. To jamči kupnju jako kvalitetnog stana u novom dijelu Astane. Većina stanova kada ih kupujete zapravo su goli zidovi. Ako želite njihovo dodatno sređivanje, to onda dodatno i plaćate. Isti je princip i u Kini, gdje sam prije živio i radio. Sami birate kako ćete urediti i opremiti unutrašnjost stana”, naglašava Mikašek.
“Nakon kupnje stana ovdje trebaš još pola godine za njegovo sređivanje, kako bi uopće živio u njemu. Jer kupuješ četiri betonska zida i kvadraturu unutar njih. Nema sprovedene struje ili vode. Pravila oko cijene kvadrata nema. Cijene stanarina, pak, podignuli su brojni Rusi koji su izbjegli ovdje. Zbog njih su iz stanova izbacivani dosadašnji najmoprimci. To je loša politika. Jer malo Rusa ostat će u konačnici u Kazahstanu. Oni su ovdje u prolazu, dok ne završi rat u Ukrajini”, iznosi svoj geopolitički pogled nekadašnji stanovnik Rusije Nikola Habdija.
Kazahstan je dom više od 130 etničkih i 17 vjerskih skupina. Ruski jezik i dalje je najprisutniji u svakodnevnom životu. I u poslovanju, ali čak i u komunikaciji mladih etničkih Kazahstanaca ovdje u Astani, gdje je Rusa znatno manje nego nekad. Plan vlade bio je da do 2025. modernizira jezik i da država prijeđe s uporabe ćirilice s 42 slova na onu latinice s 32 slova (u Kazahstanu je ćirilica s devet slova više od ruske uvedena 1940., za sovjetske vlasti), te da dotad 95 posto stanovništva priča kazahstanski. To se ipak pokazalo prevelikim zalogajem…
“Dugo su bili dio Sovjetskog Saveza, za to vrijeme došlo je do naseljavanja etničkih Rusa. Na jednom kraju Kazahstana možete naići na ljude koji u potpunosti govore kazahstanski, iako razumiju ruski. A onda dođete u Almati i svi pričaju ruski. Mislim da će takva situacija još potrajati. Postoje dva službena jezika, kazahstanski i ruski.
Kazahstanski, koji pripada skupini turkijskih jezika, sve se više uvažava i koristi. I to kao bitan dio nacionalnog identiteta. Nakon engleskoga, u poslovnoj komunikaciji uglavnom se koristi ruski. Mlađa generacija koja je završila srednju školu ili studira priča engleski. Nije to najbolji mogući engleski, ali je dovoljno dobar da mogu raditi u hotelijerstvu, gdje je služenje engleskim bitno.
Barem jedan zaposlenik u velikom šoping centru razumjet će što želite od njega ako komunicirate s njim na engleskome. Ljudi u Kazahstanu inače uvijek izlaze ususret i pokušavaju pomoći. Neće bježati od nekoga ako ga ne razumiju ili ga ignorirati”, sumira Mislav Mikašek.
Globalizirana kuhinja
“Etničkih Rusa je puno, čak tri i pol milijuna. Mali broj domaćih ljudi zna tečno razgovarati na kazahstanskom jeziku, država sada nameće njegovu uporabu. Ali dalek je put pred njima. Osim jezika, osnovna odrednica jedne nacije jest nacionalna kuhinja. Ako im kažeš da imaju samo jedno nacionalno jelo, bešbarmak, strašno se uvrijede. A mi u Hrvatskoj imamo enciklopediju s 243 nacionalna jela!
Ali opet, to je na tragu one – koliko kuhara, toliko i recepata. Nažalost, kod Kazahstanaca norme u kuhinji ne postoje. I to je izvorište problema kada je u pitanju gastronomija. Svjedočimo nepostojanju kulture i filozofije kušanja jela. Tu se provlači pomalo nacionalistička teza – ono što je naše, to je najbolje. A kakve je to kvalitete, nitko ne pita. Glavna nacionalna jela su pizza, sushi i doner.
Globalizacija na djelu! Njihova kuhinja traži inače votku ili konjak. Međutim, najbolja votka koju ovdje možete kupiti jest francuska. Stoji više od 30 eura, što su golemi novci za prosječnog stanovnika Astane”, i opet se na svoje profesionalno područje vraća Habdija.
“U Kazahstanu svatko može biti kuhar u restoranu, a kamoli konobar. Njima je nepojmljivo da se konobar treba školovati i da treba govoriti strane jezike. Ovdje kao konobarice i u elitnim hotelima rade djevojke koje su tek stigle iz seoske unutrašnjosti. Osnovni je problem nedostatak kvalificirane radne snage. I ja i dosta prijatelja tražimo direktore za tvrtke koje su u našem vlasništvu, gotovo ih je nemoguće pronaći. Tkogod je malo sposobniji, radi za sebe.
Oni koji su se obrazovali vani rade kod onoga tko ih je stipendirao. Ili rade za strane tvrtke, poput njemačkih, kojih je u Kazahstanu oko 800”, izgovara u dahu.
“Od stranaca ima najviše Rusa. Dosta je Turaka, s obzirom na to da je kazahstanska kultura i jezik dio turkofonog kruga. Kineza ima manje, tu su isključivo poslovno. Na zapadu zemlje, gdje su prisutne energetske multinacionalke, ima Amerikanaca, Britanaca i Talijana. Ali ima ih i u Astani i Almatiju. Tu su i etnički Korejci s kazahstanskom putovnicom, koji su došli ovdje za vrijeme SSSR-a i ostali. Zatim državljani zemalja Centralne Azije… U mom poslu stranci osim na pozicije direktora hotela dolaze i na mjesta glavnog kuhara ili glavnog slastičara.
U Astani i Almatiju hotele u posljednjih 10-15 godina uvelike vode domaći ljudi. U menadžmentu našega ja sam jedini Europljanin. Rusi koji dolaze kao radna snaga lako se prilagođavaju zbog jezika. Jer sve se još uvijek piše i na ćirilici i na ruskom jeziku. Domaći ljudi jako brzo uče, željni su profesionalnog razvoja u hotelijerstvu. Većina tima u našem hotelu je odavde, više od 90 posto njih. Nema masovnog dovođenja stranaca kao radne snage,“ nudi sektorski presjek Mikašek.
Sovjetsko nasljeđe
“Stranci u Kazahstanu jako teško dobivaju boravište. Jer i dalje je prisutan sovjetski mentalitet. Vi možete s domaćim čovjekom razgovarati pola sata na savršenom ruskom, ali kada kažete da ste stranac, uz otklon će vam reći – Ja te ne razumijem. Previše je i danas ostataka sovjetskog nasljeđa. Najprije se to očituje u zakonima, koji su svi iz vremena SSSR-a.
Kada je predsjednik Tokajev naredio njihovu izmjenu, činovnici, kojih je ionako previše i nemaju što raditi, uzeli su te iste standarde i na njih samo stavili novi datum. Jedan drugi veliki problem ovdašnjega mentaliteta osobito koriste Kinezi. Razumijem da siromašni ljudi kupuju jeftinu kinesku robu. Lako je baciti u smeće jeftinu kinesku vazu, koja se neće svidjeti Vašoj ženi. Ali ako ste poslovan čovjek, koji je pritom uzeo kredit, te svjesno kupujete loš kineski stroj, na kojemu biste trebali zaraditi novac, a znate da taj stroj neće raditi, onda s Vama nešto nije u redu”, upozorava Habdija.
Prva kazahstanska država nastala je prije 550 godina. O takvoj kulturi prosječan stanovnik Hrvatske zna premalo. Najčešće ima i predrasude, koje se i dalje vrte oko Borata…
“Znam kako su ljudi u Hrvatskoj i Europi, jer radio sam diljem Starog kontinenta, gledali u mene kada sam rekao da selim u Kazahstan zbog posla. Nisu imali negativne predrasude, ali jesu stav kako je riječ o nečemu što je na tragu najgorih sovjetskih vremena. Govorim pritom o ljudima iz moje generacije, koji misle da se u Kazahstanu nema što vidjeti. Ovo je jako daleka destinacija.
Nepoznata i u globalno raširenim sportovima, koji uvijek pomažu u promicanju imena zemlje i kulture. U razgovorima u ovdašnjem Ministarstvu turizma uvijek naglašavam kako jako puno moraju poraditi na ciljanom marketingu. O Hrvatskoj, pak, ovdje znaju sve više. Koliko god smo poznati zbog vatrenih, prvo što su mi po dolasku spomenuli bio je Cro Cop. Zato jer su MMA i bilo koji borilački sportovi kod njih najpopularniji. Starije generacije znaju i za Mavrovića, jer se ovdje dosta prati boks. Znaju da se neki Hrvat tukao s Hollyfieldom… Naravno, svi znaju i za naše vatrene.
Za Modrića, ali i za ostale reprezentativce koji igraju u Premiershipu, u Kazahstanu dosta popularnoj ligi. Hrvatsku polako i sve više prepoznaju kao turističku destinaciju i zato bismo definitivno trebali skrenuti pozornost prema Srednjoj Aziji. Kazahstanci vole putovati svijetom. Žele se čim više educirati i gladni su znanja, žele vidjeti kako to rade drugi. Svjedočim tome i u svom poslu… Za vrijeme pandemije, Crna Gora je inače ovdje napravila odličan turistički posao. Uveli su čarter letove iz Astane za Podgoricu.
Ti turisti, nažalost, nisu posjećivali i Hrvatsku. Sada se naveliko raspituju o opcijama kada je riječ i o našoj zemlji”, optimističan je Mikašek, pa navodi i da su Kazahstanci turisti koji se ne libe potrošiti na hotel i hranu, te da jako vole all inclusive resorte, koji su im najpraktičniji pri putovanjima s obzirom na to da na njih prosječno vode troje do četvero djece.
“Većina Hrvata miješa Kazahstan i Azerbajdžan. Misle da ovdje na ulici šetaju dvogrbe deve i da su rašireni šatori. To je veliki problem. Kada hrvatskim poslovnim ljudima ponudiš neki posao u Kazahstanu, oni kao polazište za poslovnu odluku ne uzimaju mene, uspješnog i cijenjenog poslovnjaka ovdje, već svoju predrasudu o zemlji. Pa kažu – Zašto bih svoj kvalitetni stolac izvozio u neki Kazahstan, gdje ljudi sjede na podu i žive u šatorima, te nemaju novaca?
Samo ću reći da u otvaranje restorana ovdje morate uložiti barem četiri puta više nego u Hrvatskoj. U Kazahstanu posluje cijeli svijet, samo Hrvati to ne žele. I Slovenci ovdje imaju svoja predstavništva, mogli ste vidjeti reklame Gorenja po gradu. Naš je problem što bismo sve htjeli prodavati isključivo Nijemcima. A možemo im ponuditi samo svoje mišiće, te mlade obrazovane ljude. I ništa više od toga. A Kazahstanu bismo mogli ponuditi sve”, reći će Habdija, naglašavajući za kraj da se rijetko hrabri poslovni ljudi iz Hrvatske na ovdašnju klimu lako naviknu i da su šetnje na -25 celzijevaca lijepe, ako ne puše vjetar.
Kaspijski kavijar na dar
“Poslovno okruženje u Kazahstanu tijekom posljednje dvije godine je odlično, pogotovo u Astani. Kada je riječ o potpisivanju i poštovanju ugovora, sve je vrlo slično Zapadu, u 80 posto stvari. Naravno, s nekim nijansama domaćeg zakonodavstva. U poslovanju nisam primijetio ostatke sovjetskog mentaliteta, zapadni model je uhvatio korijenje. Isto se odnosi na uvažavanje gosta i partnera.
Moj osobni ugovor je dobar, a cijela obitelj osjeća se ovdje jako sigurno i ugodno. Djeca idu u vrtić ustrojen prema britanskom modelu, imaju doista sve. Ne vidimo zašto bismo napuštali Kazahstan u dogledno vrijeme. Kao darove u Hrvatsku uvijek, pak, volim ponijeti vrhunski kazahstanski domaći konjak ili njihovu votku. Kao i kaspijski kavijar i njihovu izvrsnu čokoladu”, zaključuje Mikašek.
U kazahstanskoj stepi, pa i na poljima u blizini Astane, sve do kraja mjeseca cvjetat će divlji tulipani, koji potječu upravo iz ovog dijela središnje Azije. Davno su najprije završili u turskim vrtovima, a onda s vremenom postali simbol bogate Nizozemske.
Malo tko u Europi pritom zna da je dvanaest vrsta ovdašnjih tulipana endemska vrsta. Kao i to da divljem tulipanu od sjemena do cvijeta treba između deset i sedamnaest godina. Kako sada stvari stoje, dvojica Hrvata na privremenom radu u Kazahstanu nagledat će se tulipana u cvatu u godinama koje dolaze…
