Legendarni Ljubo Španjol kandidiran je za nagradu za životno djelo Grada Rijeke, a odluku bi i službeno trebalo usvojiti Fradsko vijeće na sjednici 4. svibnja.
Istom odlukom trebali bi biti i proglašeni dobitnici zlatnih plaketa i godišnjih nagrada:
ZLATNA PLAKETA „GRB GRADA RIJEKE”
Depaul Hrvatska
Pro Torpedo
GODIŠNJA NAGRADA GRADA RIJEKE
Ivica Nikolac
Slobodan Čegar
Sandro Bastiančić
Luči Vidanović
Zoran Žmirić
dr. sc. Bojana Ćulum Ilić
Ljubo Španjol, jedan od najznačajnijih stanovnika Rijeke, posebno unutar druge polovice prošlog stoljeća. Rođen je 1933. godine u Rabu. Osnovnu i srednju školu polazio je u rodnom gradu te Splitu, da bi neposredno iza Drugog svjetskog rata s obitelji doselio u Rijeku gdje nakon završetka školovanja, 1949. godine počinje raditi u Luci Rijeka.
Uz rad stječe i diplomu Pomorskog fakulteta tadašnje Víše ekonomske škole. Zahvaljujući Ljubi Španjolu postavljen je model moderne stanogradnje putem kojeg se izgradilo na stotine stanova čime je problem stambenog zbrinjavanja u Luci bio skoro u cijelosti riješen. Oduvijek je bio i osoba naglašenog zanimanja za sport. Lučki radnik koji je baštinio prijeratnu tradiciju nogometa, pretvara u sportsko društvo čiji sportaši postižu zapažene rezultate u mnogim sportovima. Zahvaljujući tome dolazi i do kontakata čelnih ljudi NK Rijeke koji ga žele na čelu kluba. Rijeka je naime koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća ispala u Drugu ligu gdje je iz sezone u sezonu tonula u beznadnost. 1972. godine postaje predsjednikom NK Rijeke nakon čega je uslijedilo jedno od najblistavijih desetljeća u povijesti kluba s Kvarnera. Od povratka u Prvu ligu, Rijeka osvaja dva kupa, plasmane na sam vrh prvoligaške Ijestvice, titulu najboljeg strijelca lige, zapaženi su međunarodni nastupi i uspjesi. Na moderan, sebi svojstven način isprepliće gospodarstvo i sport, što je u tadašnjem političkom uređenju bila poprilična nepoznanica. Tvrtku Adriamont osniva 1971. godine, holding Adriagradnja 1976. godine, a model njegove stanogradnje stvara čitava nova riječka naselja poput Srdoča, Drenove, Škurinja, Marčeljeve Drage. Ne smije se zaboraviti ni njegova vrlo važna uloga u podupiranju kulturnog stvaralaštva ovog kraja i projekt osnivanja Ustanove Ivan Matetić Ronjgov i uređenja rodne kuće lvana Matetića Ronjgova u kojoj je i smještena Ustanova, a koje je realizirano suradnjom Adriagradnje i HNK Rijeka te na taj jedinstven način spojila gospodarstvo, sport i kulturu u Gradu Rijeci. Dio tog poslovnog modela se ogleda i na samom stadionu Kantrida koji 1978. godine dobiva najmoderniju rasvjetu. Iste godine postaje i predsjednikom HNS-a, da bi na toj funkciji ostao do 1981.godine. Na žalost, zbog nerazumijevanja njegovih gospodarskih iskoraka kao i organizacijskih modela unutar sporta, nailazi na nerazumijevanje vladajućih struktura Općine Rijeka, tako da je poslovnu karijeru do umirovljenja proveo u Novom Sadu.
Jedan je od najuspješnijih predsjednika HNK Rijeka, uvijek prisutan, nikad nametljiv, sposoban sportski diplomat, upornošću i strpljivošću digao j klub iz 2. u 1. prvu ligu i stvorio jedan od najorganiziranijih klubova Jugoslavije. On je čovjek s vizijom, karizmom, duhovni vođa koji smišlja, pokreće i organizira, tvorac europske Rijeke na sportskoj i ekonomskoj razini koji je osnažio ekonomsku strukturu Kluba.