Piše: Sanella Cero Mostar
Pitamo se gdje su nestala bezbrižna djetinjstva, gdje su nestali dječiji osmjesi i graja.
Pitamo se ko je kriv i zašto više nismo u stanju da odgojimo dijete željno ljubavi, igre i dječijih vragolija. Pitamo se zašto škole nisu više obrazovne institucije nego obavezne ustanove za razvijanje bijesa, frustracija i gnjeva.
Uvijek je problem u nama, u porodici, u načinu i pristupu kakve smo imali u djetinjstvu. Nažalost, sva mračna strana izašla je u vremenu kada je biti zao bolje nego biti dobar. Ljudi muče ljude, zlostavljaju sve što stignu i prenose to generacijski, nesvjesno.
Oduvijek je društvo bilo jedno od karika odgoja, nešto što je uz porodicu činilo sastavni dio osobe. Djeca više ne gledaju crtiće, ne pišu spomenare, ne pričaju, ne maštaju, nemaju cilja ni društvenog života.
U ime nas iz sedamdeset i neke, vratite obrazovanje u škole, uvedite opće društvene predmete u formiranju mladih ljudi i budite im uzori kakve trebaju da polete i dobiju jaka životna krila.
Lako je krila odrezati, to je najlakše, reći da ne može ili nema smisla, ali teško je dati čovjeku/djetetu smisao da se u životu bori za svoj cilj i sebe.
U ime nas iz sedamdeset i neke, dajte besplatne psihološke radionice, jer živimo u krizno vrijeme gdje je goli životni opstanak na rubu i gdje imate krajnosti u omjeru deset gladnih usta – jedno sito.
U ime svih nas iz sedamdeset i neke, dajte sebi priliku da ovaj svijet učinite sebi dobrim, jer u nama je ili džennet ili džehenem – sami biramo.
U ime svih nas iz sedamdeset i neke, dajte ruku ljudima kada klonu, ne gurajte ih na dno.
Radio Inat BiH GT
